Znate li koje to dvije riječi povezuje lošu prehranu, manjak tjelesne aktivnosti i svakodnevni stres s povišenim krvnim tlakom i masnoćama, dijabetesom tipa 2 te sindromom policističnih jajnika?
Tako je, riječ je o inzulinskoj rezistenciji, tj sindromu inzulinske rezistencije (ponekad se još naziva i metaboličkim sindromom) - pojmu sve češće korištenom u kontekstu kroničnih bolesti. Vjerojatnost da Vi ili netko od Vaših najbližih pati od ovog sindroma je čak 25%.
U nastavku saznajte što je to inzulinska rezistencija, kako je prepoznati i dijagnosticirati te kako je prevenirati ili promijeniti njen tijek.
Što je to inzulinska rezistencija?
Inzulinska rezistencija stanje je neravnoteže organizma u kojem dolazi do neadekvatnog odgovora stanica mišića, jetre te masnih stanica na lučenje inzulina, što dovodi do nemogućnosti iskorištavanja glukoze kao glavnog energetskog pokretača stanice.
Kompenzacijski mehanizam gušterače rezultira povećanim lučenjem inzulina kako bi inzulinski receptori postali “osjetljivima” umjesto “rezistentnima” (odatle pojam inzulinske rezistencije). Na taj se način omogućuje ulazak glukoze u stanicu, budući da je vezanje inzulina na inzulinske receptore preduvjet za stanično iskorištavanje glukoze.
U slučaju kronične, odnosno neliječene inzulinske rezistencije, dolazi do oslabljene funkcije gušterače zbog čega vidimo povišene vrijednosti glukoze u krvi te tada nastupa dijabetes.
Sindrom inzulinske rezistencije (poznat i kao metabolički sindrom) zapravo čini širok klinički spektar, koji uključuje pretilost (naročito “centralnu” pretilost), dijabetes tipa 2, povišeni krvni tlak, povišene masnoće u krvi (povišeni trigliceridi i “loš” kolesterol” te snižen “dobar” kolesterol), sindrom policističnih jajnika i dr.
Koji su znakovi i simptomi inzulinske rezistencije?
Kod većine populacije s inzulinskom rezistencijom, simptoma gotovo da i neće biti.
Jedan od načina da saznate imate li inzulinsku rezistenciju jest da napravite krvne pretrage kojima će se provjeriti vrijednosti glukoze u krvi (natašte, nasumično ili pomoću oralnog glukoza tolerans testa).
Iako se normalnim vrijednostima glukoze u krvi (natašte) smatra sve od 4,4 do 6,4 mmol/L (ovisno o laboratoriju), vrijednosti iznad 5,5 mmol/L ukazuju na inzulinsku rezistenciju, no ne mora nužno i biti tako.
Pretraga kojom se sa sigurnošću može utvrditi postojanje inzulinske rezistencije jest testiranje razine inzulina u krvi; povišene vrijednosti inzulina ukazuju na inzulinsku rezistenciju, unatoč tome što glukoza u krvi pokazuje “normalne” vrijednosti.
Također, uobičajena krvna pretraga koja se redovito radi jest takozvani lipidogram - tom se pretragom utvrđuju razine ukupnog kolesterola u krvi, tzv. lošeg kolesterola (LDL), tzv. dobrog kolesterola (HDL) i triglicerida. Povišene vrijednosti ukupnog kolesterola, LDL-a i triglicerida te snižene vrijednosti HDL-a ukazuju na inzulinsku rezistenciju.
No, da ne duljim previše o pretragama koje se sve mogu napraviti, a ima ih još, u nastavku saznajte kako možete prepoznati (ili posumnjati na) inzulinsku rezistenciju pomoću tjelesnih znakova:
Koji su rizični faktori i uzroci nastanka inzulinske rezistencije?
Kako spriječiti i liječiti inzulinsku rezistenciju?
Koje korake možete poduzeti kako biste spriječili nastanak inzulinske rezistencije i njenih komplikacija?
Kretanje
Tjelovježba kao riječ možda čak ima i negativnu konotaciju, gotovo da je percipiramo kao odbojnu. Zato bih tu radije iskoristila riječ “kretanje”. Naša tijela uživaju u pokretu, a pokret može poprimiti mnoge oblike te nas čini mlađima tjelesno, umom i duhom, za što postoje i mnogobrojni dokazi.
Minimalna preporučena “doza” jest 30 minuta dnevno umjerene tjelesne aktivnosti, kao što su npr. brzo hodanje ili bicikliranje, i to barem 5 puta tjedno. Ali, naravno, to može biti i šetnja s kućnim ljubimcima, rad u vrtu, ili pak nešto treće u čemu pronalazite radost.
Održavanje optimalne tjelesne mase
Činjenica je da u zapadnom svijetu jedemo mnogo više hrane nego što nam je potrebno za održavanje normalnih tjelesnih funkcija, a vjerujem da smo svi svjesni toga i iz osobnih iskustava.
Prema članku NY Times-a iz 2004., u periodu od 1971. Do 2000., kalorijski unos porastao je u prosjeku za 250 kcal dnevno, što na godišnjoj razini iznosi 91 250 kcal. Kad bismo ignorirali činjenicu (što, naravno, ne možemo) da nam se povećanjem kalorijskog unosa povećava i bazalni metabolizam, to bi ukupno rezultiralo prosječnim porastom tjelesne mase jedne osobe za 11,41 kilograma u odnosu na prosječnu tjelesnu masu pojedinca 1971. godine.
Štoviše, s obzirom na prirodu današnjih poslova, koji su većinom sjedilačkog tipa, nije potrebno ni naglašavati da nam se tjelesna aktivnost smanjila, a time i potrošnja tih unesenih kalorija.
Naime, potrebno je naglasiti da, iako se prethodno vjerovalo drugačije, jedna kalorija iz prerađene (industrijske) hrane nije jednaka jednoj kaloriji iz npr. svježeg voća i povrća.
Dakle, važno je smanjiti kalorijski unos, ali i promijeniti vrstu hrane koju konzumiramo, te povećati tjelesnu aktivnost kako bismo dosegli optimalnu tjelesnu masu.
Konzumiranje zdrave hrane
Iako sam se tog već prethodno dotakla, tu ću dodatno objasniti što se to točno smatra zdravom prehranom:
Povrće - osobito zeleno, križonosno povrće poput brokule, cvjetače, kelja, itd. Zbog svojih antiupalnih svojstava. Naravno, tu ne mislim da se treba izostaviti i drugo povrće koje također ima blagotvoran učinak, te je bogato mnogim vitaminima, mineralima i vlaknima.
Voće - ponajviše bobičasto voće zbog svojeg niskog udjela šećera i antiupalnih svojstava, međutim, i ostalo voće također je obilato mineralima, vitaminima i vlaknima.
Cjelovite žitarice - važno je naglasiti “cjelovite” jer su, za razliku od jednostavnih, rafiniranih žitarica, bogate vlaknima potrebnim za optimalnu funkciju našeg probavnog trakta i za podržavanje “dobrih” bakterija u našim crijevima.
Orašasti plodovi i sjemenke - bogate su dobrim masnoćama koje su važne za optimalnu funkciju našeg živčanog sustava, te smanjuju “loš” kolesterol i povećavaju “dobar” kolesterol. Jedna kohortna studija pokazala je da oni koji redovito konzumiraju orašaste plodove imaju manju vjerojatnost da će umrijeti od raka, srčanih i respiratornih bolesti od onih koji uopće ne konzumiraju orašaste plodove.
Riba - bogata je proteinima, vitaminom D te omega 3 kiselinama, koje su od esencijalne važnosti za zdravlje mozga. Međutim, valja naglasiti da je samo “divlja” riba bogata ovim nutrijentom, budući da omega 3 kiseline dolaze iz algi, a nažalost, ribe “iz uzgoja” konzumiraju prerađenu hranu, a ne alge.
Mahunarke - bogate su biljnim bjelančevinama, vlaknima, B vitaminima, i raznim mineralima. Slične su mesu po hranjivim tvarima, ali nemaju zasićenih masnoća za razliku od mesa.
Reduciranje stresa
Stres (kako psihički, tako i fizički) uzrokuje pojačano lučenje hormona nadbubrežne žlijezde - kortizola. Pojačano, odnosno neadekvatno lučenje kortizola utječe nepovoljno na mnoge fiziološke funkcije pa tako i na fiziološki odgovor inzulina na šećer u krvi.
No, isto tako, u tzv. “Fight or flight” situacijama, kortizol nam je od velike pomoći, stoga, kao i uvijek u životu, odgovor je u homeostazi, odnosno ravnoteži.
Jedna od znanstveno dokazanih učinkovitih metoda za nošenje sa stresom jest meditacija. Razne meditativne metode, između ostalog, pogodno djeluju i na zdravlje našeg mozga, no to prepuštam osobnim preferencijama. Za neke je to duboko disanje i šetnja prirodom, a za druge pak npr. heklanje.
Koje su komplikacije inzulinske rezistencije?
Ako na vrijeme ne poduzmete gore navedene korake, inzulinska rezistencija mogla bi dovesti do kardiovaskularnih bolesti (infarkt miokarda, moždani udar); vodećeg uzroka smrti u svijetu, neurodegenerativnih bolesti (Alzheimer, Parkinson), bolesti bubrega, raka i mnogih drugih.
Međutim, nije sve tako sivo - inzulinska rezistencija potpuno je reverzibilna, a Vi ste ti koji imate moć u svojim rukama i možete “današnjim” izborima utjecati na “sutrašnje” blagostanje svojeg tijela, uma i duha.
dr. med. LAURA TOMIĆ